Petar Preradović (Grabrovnica kraj Pitomače, 19.03.1818. – Fahrafeld, Austrija, 18.08.1872.) najznačajniji je pjesnik hrvatskoga narodnog preporoda i prvo veliko pjesničko ime novije hrvatske književnosti. Iako je već za života bio proglašen nacionalnim bardom, Preradović se u ilirsko kolo uključio razmjerno kasno, kada je već preporod ulazio u završnu fazu. Posvetivši se vojnoj karijeri, počeo se školovati na vojnome učilištu u Bjelovaru, a potom je završio vojnu akademiju u Bečkome Novom Mjestu. Služio je u garnizonima diljem austrijskoga carstva (Pešta, Milano, Glina, Postojna, Cremona, Beč, Temišvar, Arad). Postupno je napredovao u vojnoj hijerarhiji postigao na kraju karijere generalski čin.

Boraveći izvan domovine, bio je zapustio i gotovo posve zaboravio materinji jezik. No u Milanu se 1840. susreo s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, istaknutim ilircem, koji je u njemu zapalio domoljubnu iskru. Na njegov nagovor Preradović – koji je do tada pisao stihove, ali na njemačkom jeziku – prevodi na njemački prvo pjevanje Gundulićeva Osmana te pjesme češkoga romantika Máche.

Prve hrvatske stihove počinje pisati nakon premještanja u Zadar 1843., a senzacionalan uspjeh doživljava budnicom Zora puca, bit će dana objavljenom 1844. u prvome broju novopokrenutoga časopisa Zora dalmatinska. Nakon toga slijedi plodno stvaralačko razdoblje u kome Preradović postaje suradnikom svih važnijih hrvatskih književnih časopisa. Prvu zbirku romantičnih stihova Prvenci objavio je u Zadru 1846., a 1851., nakon premještaja u Zagreb, izlazi mu zbrka Nove pjesme. Često je svoje stihove prvo pisao na njemačkome jeziku i potom ih prevodio na hrvatski i dotjerivao uz pomoć prijatelja Ivana Trnskog.

Sâm je Preradović svoje pjesništvo prema tematskom kriteriju podijelio u tri skupine: rodoljupke, ljubovke i različne pjesme (opće tematike i refleksivna lirika). Svoje prepjeve sa stranih jezika nazvao je „tuđinkama“. Iako je publiku onoga doba osvojio domoljubnom lirikom i pjesmama koje su postale sastavnim dijelom nacionalnoga romantičnog repertoara (Putnik, Djed i unuk, Na Grobniku, Rodu o jeziku, Jezik roda moga), napisao je i niz osjećajnih i melankoličnih ljubavnih pjesama u neopetrarkističkoj maniri. Neke od njih ušle su u sve antologije hrvatskoga pjesništva (Mrtva ljubav), dok su neke uglazbljene nastavile trajati kao sastavni dio urbane kulture (Miruj, miruj srce moje). Napisao je i niz refleksivnih pjesama u kojima širi horizonte hrvatskoga pjesništva ematizirajući tragičnost ljudske egzistencije, pitanje vjere, Boga, smrti, budućnosti čovječanstva (Smrt, Ljudsko srce, Bogu, Prvi ljudi).

Preradović je umro u austrijskom Fahrafeldu, pokopan je u Beču, a 1879. kosti su mu prenesene u Zagreb.

(prof. dr. sc. Krešimir Nemec, HAZU